U većini ljudi postoji duboko ukorijenjen strah koji nas sprječava da preuzmemo kontrolu nad svojim životom i oblikujemo ga po svojoj mjeri. To je strah koji nas drži prosječnima, tjera nas da radimo sve isto što i svi drugi, jednostavno zato što je to uobičajeno.
Vjerojatno znate točan osjećaj o kojem govorim. To titranje u želucu, ta nejasna nelagoda kad se približite rubu poznatog, to upozorenje u vašoj glavi koje se tako lako može pogrešno protumačiti kao valjana crvena zastava. Znaš što mislim.
Postoje dijelovi našeg uma i prirode koji imaju jednu svrhu: Čuvati nas sigurnima. Ti se dijelovi tijekom života treniraju da razlikuju što je u redu, a što je opasno. Kad ste u djetinjstvu slučajno dotaknuli plamenik štednjaka ili peglu, taj sigurnosni centar je iz toga učio. Kad si se predaleko udaljio od roditelja i oni su te pozvali natrag s onom zabrinutošću i strahom u glasu, taj sigurnosni centar u tvojoj glavi je to čuo i naučio. Nažalost, centri za sigurnost većine ljudi otišli su malo predaleko u svom učenju. Lekcija koju ste vjerojatno internalizirali bila je “ako je nepoznato, moglo bi biti opasno. Vjeruj samo onome što znaš.”
Rezultat toga je da kada se previše približite rubu onoga što je poznato, vaš mozak šalje sve iste signale upozorenja i crvene zastavice koje bi poslao da ste se odsutno previše približili vrućoj peći. Tu je da vas zaštiti, ali vas također drži ograđenima u siguran mali krug daleko od mogućnosti i rasta.
Što možete učiniti po tom pitanju?
Neki ljudi mogu probiti ovu ogradu, ignorirati signale upozorenja i tražiti nove prilike. Postoji žurba povezana s ovim ponašanjem koja pobjeđuje svaku drogu. Upravo taj osjećaj opasnosti daje žurbu. Nažalost, većina nas ne može se natjerati da se baci naglavačke kroz ogradu (ili barem ne vrlo često), pa postoji li alternativa za nas ostale kokoši ovdje koji nisu sretni u ogradi, ali nisu impulzivni dovoljno da baci oprez u vjetar?
Da. Moramo učiniti da se nepoznati osjećaju poznatima.
Možda zvuči čudno, ali vrlo je moguće. Nije potreban novac, nikakve posebne vještine, samo nekoliko minuta svaki dan. Jedino što vam treba za ovu jednostavnu tehniku je vaša mašta.
Sjednite na neko mirno mjesto na nekoliko minuta (ako imate razularenu djecu ili ludi raspored, možda ćete to morati raditi u krevetu svake večeri ili čak kada imate nekoliko minuta za sebe u kupaonici). Zatvorite oči i razmislite o stvari koja vas je plašila. Ne brinite zbog straha od pomisli na to. U privatnosti svoje mašte potpuno ste sigurni. Zamislite korak po korak, obavljanje aktivnosti koja vam je izazivala uzbuđenje. Na svakom koraku zastanite i zapitajte se što bi u tom trenutku moglo poći po zlu, koliko je to stvarno vjerojatno i što možete učiniti da izbjegnete probleme. Ono što radite je da tražite čudovišta izvan ograde i vidite postoji li doista opasnost za brigu. Kada to učinite, možete zamisliti sebe kako radite korake do svog cilja, vizualizirajući u živopisnim detaljima svaki djelić kao da to stvarno radite.
Rezultati ove tehnike su da možete učiniti nešto iznova i iznova onoliko puta koliko je potrebno dok vam ne postane toliko poznato da više nema straha. Ono što vi radite je u biti proširenje ograde kako biste uključili gdje god želite ići. Ovo je nešto što možete činiti uvijek iznova, čineći ogradu sve većom i većom kako biste uključili gdje god želite. Najveća je korist u tome što umjesto da se bacite naglavačke kroz ogradu i onda eventualno otkrijete sve te probleme i “čudovišta” za koje ste mislili da ste upozoravali da ste tamo, nakon što ste se već posvetili, umjesto toga dobivate mogućnost da istražite teren malo po malo, i dok naiđete na prepreku, općenito ste je vidjeli i već znate što učiniti u vezi s njom.
Postoje neki ljudi koji nemaju straha od nepoznatog i koji jednostavno mogu logično odlučiti što žele raditi i to učiniti (znam, moja majka je jedna od tih osoba), ali za nas ostale, ovo malo tehnika može ukloniti strah i trepet od nepoznatog. Pokušajte, mislim da će vam se svidjeti rezultati.